-Piše: Veselin Lazarević
Nik Geri je rođen u Engleskoj. Kad mu se majka preudala za egipatskog diplomatu, sve troje se sele u Pariz zbog očuhovih poslova. Bio je početak šezdesetih godina prošlog vijeka.
Važio je za nemirno dijete. Spletom okolnosti, jednog dana, majka mu je donijela album Boba Dilana The Freewheelin`Bob Dylan, u nadi da će Nik više vremena provoditi kući, slušajući muziku Nezaboravnog Dilana. Nik nedjeljama nije skidao album s gramofona. Potom je dobio i prvu akustičnu gitaru. Danima je „skidao“ Dilanove pjesme i uvježbavao akorde, a kad je napunio petnaest godina, počeo je da piše i sopstvene kompozicije.
Nedugo, nakon što je ovladao osnovama gitare, upoznao je pop kompozitora i dirigenta Edija Vartana (brata tada popularne francuske pjevačice Silvi Vartan, poznate po kompoziciji „Lutka“), kome su se dopale te prve Nikove pjesme.
Zahvaljujući mnogim poznanstvima, sa ljudima iz muzičkog svijeta, Nik sa osamnaest godina potpisuje ugovor s Lisijenom Morisom, vlasnikom diskografske kuće „Disc AZ“.
Edi Vartan je angažovao pedeset šest vrsnih muzičara za snimanje Nikovog prvog albuma. Iako samouk, uspio je da se uklopi, tokom dvije nedjelje snimanja, u ovaj grandiozni orkestar.
Razultat je bio album „The Nightmare of J. B. Stanislas“, psihodelična pop ploča koja je odisala duhom vremena velikih komešanja i promjena koje su se u svijetu dešavale te 1968. godine. Drugo, album je bio po mnogo čemu ispred svog vremena.
Njegove melodične pjesme, prepoznatljiv zvuk njegove akustične gitare i veliki orkestar, činili su pravo malo remek-djelo barokne pop muzike.
U vrijeme kad je album snimljen, vlasnik diskografske kuće, Lisjen Moris izvršio je samoubistvo, pa je dalja sudbina ploče bila potpuno neizvjesna. Nik, razočaran, riješio je da digne ruke od muzike.
Međutim, sredinom sedamdesetih nakratko sarađuje s poznatim francuskim kompozitorom Frensisom Laijem, a sve do 1984. godine gitaru je svirao više za svoju dušu.
Ubrzo se udružuje s dvojicom muzičara iz pratećeg benda Keta Stivensa, i snima drugi album „Suitcase Man“, pod prezimenom Hamilton (djevojačko prezime njegove majke).
Album je dobio izvanredne kritike španskih poznavalaca pop muzike. On i njegov bend dobijaju poziv da budu predgrupa Lenarda Koena, na španskoj turneji.
Koen je bio oduševljen Nikom. Prvi put su se sreli tokom tonske probe na jednom stadionu. Nik je nakon odsvirane probe sjeo na binu i jeo sendvič, kad mu je prišao Koen. Pozvao ga u prostoriju iza bine, koja je bila namijenjena Koenovim muzičarima, i rekao mu: „Klopaj sad ko čovjek, pa da oduvamo ovaj stadion“.
Iako je pod imenom Nik Hamilton, 1994. godine snimio još jedan album, „The Playing Fields“, većinu vremena provodio je kao instruktor skijanja u svojoj školi, u švajcarskim Alpima.
Ponekad je goste zabavljao svirajući obrade poznatih pjesama na akustičnoj gitari, među njima i poneku svoju, ali nikada nije otkrio da ih je on komponovao.
Međutim, prije desetak godina, iz šale je, jedne večeri, na internetu ukucao „Nik Geri. Rezultati su ga ostavili bez daha. Saznao je da ljubitelja albuma „The Nightmare of J. B. Stanislas“ ima mnogo više nego što je mislio.
Nije ni slutio da je taj album stekao kultni status, da se prodavao za hiljadu eura.
Album je reizdat, a prodao se u milionskim tiražima, tačno četrdeset godina od objavljivanja prvog izdanja albuma.
Nik Geri, potom, ulazi u studio i snima četvrti, odnosno drugi album pod svojim pravim imenom, Nik Geri.
Riječ je o albumu „49 Arlington Gardens“ na koji su, osim njega, svirali još i članovi škotskih pop-grupa „Teenage Fanclub“ i „BMX Bandits“, koji su, uzgred rečeno, višedecenijski ljubitelji Nikove muzike.
Članovi pomenutih grupa albumu su dali svježinu novog vremena, dok Nikova boja glasa i zvuk gitare oživljavaju uspomene na romantiku prohujalih dana.
Mnogi muzičari i kritičari svrstavaju Nika među takve velikane kao što su Nil Jang, Džoni Mičel, Bob Delen, Brus Springstin, Nik Drejk...(Nastaviće se)